Ukoliko van najava ne radi probajte da uradite refresh ili promenite browser. sulejman veličanstveni 125. epizoda - 1. najava sulejman veličanstveni 125. epizoda - 2. najava
Vojni kamp
Epizoda kreće Mustafinim čitanjem pisma: "Ako su vam ruke ipak uprljane krvlju, to znači da ste oduzeli jedan nevini život. Iako smo si međusobno dali riječ. Ja sam održavao svoju da se neću pobuniti. Ja sam svoju održao. Radi svog sina Mehmeta i kćeri Nergisšah. Ali ste vi napravili nešto za što ste rekli da nikad nećete moći. Vladaru, pismo koje nosim pod srcem nikad neće pročitati jer ćete ga vidjeti samo ako ja umrem. Ako pismo dođe do vas, to znači da ste me ubili. Ej, vladaru, ej dušo, ocu. Ako vi čitate ove stihove, znači to da ste iskopali vaše srce te da sam ja napustio ovaj lažni svijet. Radi vlastite budućnosti se nadam da ga ne čitate." Šuma Džihangir i Selim idu ka kampu iz šume. Vojnici časno ispraćaju voljenog, ali nesuđenog vođu. Vođa posebnog janjičarskog štaba drhtavim rukama, naočigled svih prisutnih i vidno tužnih janjičara uz nove stihove gleda Mustafino truplo, čuvajući suze. Uz zvuke janjičarske melodije prikazano nam je nebo nad Konijeom i Sulejmanov šator. Nijemi dželati praćeni Zal Mahmutm, iznose truplo princa Mustafe. Ahmet paša i Husejin, a kasnije i Rustem ne mogu vjerovati svojim očima u to što vide. Rustemov šator Rustem kasnije objašnjava Tašlidžaliju da njemu, kao najpovjerljivojoj Mustafinoj osobi pada dužnost pokapana Princa i da pazi da ne krene pobuna. Rustem mu govori i da je on zadužen za obavještavanje Mahidevran te Mustafine žene i djece za smrt. Vojni kamp Džihangir ne može pratiti ispračanje Mustafina trupla. On u velikim bolovima i sa suzama u očima ulazi u svoj šator praćen Selimom od kojeg se odmiće. Džihangir: „Znao si. Znao si, mogao si spriječiti a nisi! Izađi! Izlazi!!! Van!“ Selim ljutito izljeće iz šatora. Iako je dan lijep i sunčan, zapravo je daleko od takvoga. Tašlidžali i Ahmet paša saznaju i shvaćaju tko ih je izdao (Hikmet aga). Husejin: „Princ je zbog tebe ubijen. Za to ćeš polagati račune.“ Hikmet: „Što radite?!“ Husejin: „Hej, vojsko! Naš je princ ubijen radi ovog izdajničkog čovjeka! Udružio se s Rustem pašom!“ Zal govori Selimu: „Sve se čini da će pobuna, odite u svoj šator.“ Zal Mahmut naređuje svima da štite i posebno obraćaju pozornost na Rustema. Rustem je jako uzbuđen. Husejin: „Čuli ste?! Udružio se s Rustemom i izadao nas!“ Sulejmanov kamp Ahmet paša podnosi report Sulejmanu: „Svi misle da je Rustem paša kriv i da je postavio zamku pokojnom princu.“ Sulejman: „Kakva zamka?“ Ahmet: „Hikmet aga je sam priznao. Vojnici su brijesni, izdaja je na vratima, vjeruju u nevinost princa Mustafe.“ Sulejman: „Izdaju?“ A: „Svi optužuju Rustema, i oprostite mi, Hurrem sultaniju. AKo odmah nešto ne poduzmemo, naći ćemo se u problemima.“ Puno vojnika dolazi do Rustemova šatora praćeni su Hikmetom. Ahmet: „Ja sam sve objasnio vladaru, on je Rustema pozvao k sebi i osobno će mu dati kazni.“ Rustem, praćen velikim ovacijama izlazi iz svog šatora, a do vladara ga vode sluge. Rustem ulazi u Sulejmanov šator. Sulejman uzima mač. Sulejman: „Čuo sam što si napravio s Hikmet agom. Prema njegovim riječima, ti si naredio ubojstvo mojih janjičarskih aga.“ Rustem: „Jesam, jer su vas planirali ubiti.“ Sulejman: „Znači priznaješ? Rustem: „Oni su se planirali pobuniti, to sam htio spriječiti.“ Rustem uvjerava Sulejmana i naređuje agama da ga puste. Sulejman: „Svi te mrze. Žele tvoju glavu. Govore da je zbog tebe ubijen jedan nevin Princ.“ Rustem: „Kleveću. Vi napravite što želite. Vaš gnijev je velik, ali je još veća istina da ste donijeli pravednu odluku. Mustafa nije bio nevin. To ste učinili za dobrobit i pravdu. Vi ste veliki vladar koji to mora učiniti radi uspostavljanja i očuvanja poretka.“ Sulejman: „Tebe oslobađam dužnosti. Odmah predaj svoj pečat i napusti vojni štab!“ Rustem izlazi. Lokman po Sulejmanovoj zapovijedi zove Ahmet pašu. Sulejman: „Ahmet pašo. Oslobodio sam Rustema dužnosti. Na njegovo mjesto postavljam tebe. Neka ti je sa srećom.“ Ahmet mu se ne poklanja, čemu se Sulejman izrazito začudi. A: „Vladaru, ukazali ste mi čast. S ponosom ću činiti sve što mi naredite. Ja želim da mi osigurate život. Ako ću biti pogubljen kao Vezir, onda ne prihvaćam dužnost.“ Sulejman je začuđen. Rustemov kamp R: „Kako ću izaći odavde?“ Z: „Navečer kad je najmanje opasno.“ Lokman: „Rustem paša, vladar je vaše dužnosti dao Kara Ahmet pašu.“ R: „Sad da vidimo kako će to on napraviti. Neće to dugo trajati.“ Amasijia Jusuf i Mehmet se igraju. Mali princ Mehmet: „Tata je došao!“ Jahja jaše na konju, vidljivo crvenih očiju. Mehmet i Atmadžin štitenik dolaze do njega. Tašlidžali silazi s konja. Mihrunisa: „Što se događa? Za ime Božje reci.“ Tašlidžlli: „Sultanije... Naš Princ je izašao pred Božji sud. Moja iskrena sućut.“ Nergisšah: „Tata!?!?!“ Mihrunisa pada. Mahidevran: „Gdje moj Mustafa?!“ Tašlidžali: „Sultanijo... U vladarovu šatoru je pogubljen. Sultanijo...“ Jusuf pita za Atmadžu, a nakon što mu Tašlidžali izrazi sućut, sve mu postaje jasno. Jusufu pada suza iz oka, a bome bi trebala i svakom gledatelju. Mahidevran u crnini hoda Palačom kao smrt, shravana i sjeća se riječi: „Pazi se. Ti si mi najneprocjenjiviji na ovom svijetu. Ne bih mogla živjeti da ti se nešto dogodi.“ Istanbul Rustem govori brat Sinanu što se dogodilo. Rustem priča kako je pobjegao. Sinan: „Je li vladar sve shvatio?“ Rustem: „Ne, ali je i sumnja dovoljna.“ Hurrem: „Zašto je Rustem ovako rano došao? Što je htio reći?“ Fahrije: „Ne znam, izričito vas je htio vidjeti.“ Hurrem: „Htjela sam ti reći dobro došao, ali vijesti nisu baš najbolje prema tvome stanju.“ Mihrimah: „Ili je nešto bilo? Moja braća? Otac?“ Rustem: „Princ Mustafa je po vladarovoj zapovijedi pogubljen.“ Hurrem blenula, oči samo što ne iskoče. Mihrimah ne zna što će sa sobom. Rustem: „Mihrimah?!“ Ona izlazi van. On ostaje nasamo s Hurrem. Hurrem: „Ja... Toliko sam se godina borila za to. Čekala sam ovaj tren godinama. (sjeda) Nisam zaspala ni noć u miru. A ti mi sada govoriš da je sve gotovo. Govoriš mi da sam pobijedila, je li tako? Je li sve gotovo?“ Rustem: „Ni ne sumnjate, izvojili ste veliku pobjedu.“ Mihrimah plače na hodniku, ususret joj dolazi Bajezit. Gulfem i Fatma ih gledaju. Mihrimah: „Brat Mustafa...“ Bajezit: „Govori, Mihrimah. Što se dogodilo brat, reci!“ Mihrimah: „Ubijen je po vladarevoj naredbi.“ Fatma, kao i sve cure u haremu se zgroze! Fatma viče Hurrem i Rustem: „Okrutnici, vi ste ubili Mustafu!“ Hurrem: „Shvaćam vaš gnijev, ali to nema veze s nama. To je vladarova odluka.“ Gulfem: „Evo što ste napravili! Oca ste učinili ubojicom sina.“ Bajezit: „Što to čujem?“ Hurrem: „Nema to veze sa mnom.“ Bajezit: „Ne dirajte me, na vašim je rukama krv moga brata.“ Gulfem: „Jeste li sretni sada? Jeste li? Nitko nije ostao pred vama, zar ne? Pobjeda je sada vaša!? Hajde, idite. Zašto stojite. Slavite ovu okrutnu pobjedu! „ Hurrem: „Istina je da nismo bili u dobrim odnosima. Ali neću ovo slaviti.“ Fatma: „Kako ovo lako govoriš? Kako lako radite sve! Ubojice! Vi ste ubojice! Ubili ste nedužnu i nevinu osobu. Ubojice!“ Hurrem: „Lako je optužiti mene i Rustema. Ali ne zaboravite da nismo mi naredile njegovo ubojstvo, već vladar. Kad ste bijesne, onda pred njim taj bijes istrošite.“ Amasija Tašlidžali govori Mahidevran da svi trebaju otići u Bursu i da će od sada tamo živjeti. Mahidevran mu govori da Sulejman život treba biti proklet, jer jedan sino-ubojica. Nergisšah: „Mi nikamo ne idemo. Amasija je naš dom, nju ne napuštamo, Tašlidžali!“ Mahidevran: „Ići ćemo, Nergisšah! Ići ćemo!“ Mahidevran: „Bit ćemo tamo gdje je i moj sin Mustafa!“ Mihrunisa drži malo Mehmeta. Istanbul Svi pričaju kako je Mustafa ubijen. Zumbul ne vjeruje, i, iako je Zumbulhane puna, ne može vjerovati. U Haremu se uči Kur'an za Mustafinu dušu. Fatma: „Nakon koliko godina što sam u Palači, i došla da čuvam Mustafu, evo što se dogodilo.“ Gulfem: „Svi smo ostali bespomoćni. Hurrem nas je sve pobijedila. Sunce naše radosti je zašlo. Od sada se ovdje dani ne rađaju, ptice ne lete, djeca ne vesele.“ Fatma: „Nisam ga spasila.“ Gulfem: „Ovo je sada jedno tužno mjesto. Prinčev duh će biti svugdje i nikog neće ostaviti na miru. Nikomu neće dati spokoj.“ Amasija Mihrunisa gleda kroz prozor. Dolazi joj Mahidevran. Mihrunisa: „Obećao mi je. Obećao mi je da će se vratiti i da nas neće napustiti. Baš kad je odlazio mi je obećao. Rekao je da neće otići, a otišao je. Kako ću ja to izdržati?“ Mahidevran: „Znam, Nisa. Znam. Rekla si da ne želiš ići iz Amasije. “ Mihrunisa: „Ne, ne mogu. Nikako. “ Ona se prisjeća njegovih riječi u kojoj joj govori da ovdje počinje i završava sve i govori Mahidevran da će se osjećati kao izdajica a da ju zapovijedi Sulejmana ništa ne znače. Mahidevran joj govori da i ona ide samo radi svoga sina. Istanbul Mirhimah: „Je li tata tamo bio? Je li vladar bio tamo dok su ga dželati ubijali. “ Rustem: „Bili su u šatoru. Dželati su prvo potajno došli. Ni ja nisam znao, kao ni itko. Očito je da je vladar o svemu mislio još je ovdje i da su odavde krenuli. Bojiš li ste? “ Mirhimah: „Nisam vjerovala, Rusteme. Čak nisam ni dozvoljavala tu mogućnost. On ne bi naudio ni mravu, znam svog oca, rekla sam da to ne bi mogao. Ali je. Ubio je. “ Rustem: „To nije odluka oca već vladara svijeta. “ Mirhimah: „Džihangir je shrvan. “ Rustem: „Sada će na nas krenuti, htjet će naše glave. Nas će okriviti za sve. “ Mirhimah: „A zar nismo? Da nisam uzela pečat a ti napisao pismo, to ništa ne bi bilo. “ Rustem: „Mihrimah... “ Zumbul govori Hurrem o stanju u gradu. Ona je toga svjesna. Zumbul: „Mustafa su ubili zbog Hurrem i Rustema. Na Prijestolje moramo postaviti njegova sina Mehmeta.“ Narod kaže. Hurrem: „Očekivano. Moramo misliti na sve kako nas kasnije glave ne bi boljele. Fahrije, donesi mi pero i papir. Moram o ovome obavijestiti vladara, tko zna kad će se vratiti s Pohoda.“ Amasija Tašlidžali: „Sultanijo. Sretan put. Pazite na Jusufa.“ Mihrunisa: „Ne brini. On je Atmadžin emanet. “ Mahidevran: „Oprostite mi grijehe, bio si Mustafi najbliži. “ Tašlidžali: „Zapravo vi meni oprostite. Nisam uspio zaštiti princa.“ Mahidevran: „Takva nam je sudbina. “ U tuzi napuštaju Amasiju. Gledaju kroz prozor, a vani im veliko i brojno mnoštvo kliče u čast života Mustafina sina Mehmeta. Mahidevran gleda unuka. Tašlidžali recitira svoje stihove: „Pomagajte, pomagajte. Krvnici uzeše život princa Mustafe!“ Manisa Nurbanu čita pismo Selima: „Vladar je dao zapovijed o ubojstvu princa Mustafe. Osjećam da sam bliži Prijestolju, ali ne znam ni sam da li bih se veselio ili tugovao.“ Njoj u odaju dolazi Džanfeda. Svi razmišljaju u smrti princa Mustafe, a ona spominje svoga sina. Istanbul Hurrem ne želi da Bajezit ide u Bursu. Hurrem mu ne dopušta govoreći da je Mahidevran bijesna. On ni ne traži dozvolu i govori da je posljednja stvar koju treba prema Mustafi je otići na sahranu. Ona mu govori da ona nije napravila ništa loše. On traži da izađe iz odaje. Vojni kamp Lokman donosi Sulejmanu Hurremino pismo: "Svjetlo moje radosti. Znam da ste postupili najbolje. Nikako se ne prašta princu pred pobunom. To je dobra stvar, a vi ste napravili dobro. Nitko vas ne može optuživati. Vladaru, dušo moje duše, morate znati o ovdašnjim događajima. Nažalost u Prijestolnici svi traže ispriku i opravdanje i plašim se pobune. Princa Mehmeta žele postaviti na prijestolje, tako sam čula. Koriste ovu priliku za vas. Ako odmah ne poduzmete sve potrebno, bojim se lošeg kraja. Vaša robinja i podanica Hurrem" Bursa Na groblju je Mustafa umotan u kefin (ćefin). Mahidevran: „Mustafa, lave moj. Bio si nevin i bezgeršan. Kako su te ubili?“ Do njegova tijela dolazi i Mihrunisa. "Kako su mogli, sine?! Ustane, hajde, čedo moje, dijete. Tebi ovdje nije kraj, ovo nije tvoje mjesto. Što ću ja bez tebe? Bez tebe ne znam ništa." Dolazi Bajezit. Mahidevran Mustafi: "Otvori oči!" Od njena krika i ptice se razbježe. Mahidevran Bajezitu: „Što ti imaš tu?! Zašto si došao?! Ti i tvoja majka ste ga ubili! Što još hoćeš! Ti si kriv! Kako mi sad dolaziš pred oči?!“ Bajezit: „Allah mi je svjedok da nemam grijeha. Boli me barem koliko i vas.“ Mahidevran: „Ti si Hurremin sin. To ćeš uvijek nositi pod srcem.“ Prikazan je obred pokapanja princa Mustafe na kojemu su, po običajima, prisutni samo muškarci; Bajezit, mali Mehmet, Jusuf, lala princa Bajezita i sl. Džihangir sjetno gleda prsten kojeg mu je Mustafa ostavio. Istanbul Zumbulov pomoćnik mu govori da narod želi spaliti grad i ubiti Hurrem i Rustema. Zumbul predlaže da zatvore dućan privremeno. Jedan od janjičara prepoznaje Zumbula kao Hurreminog pomoćnika. Zumbula napadaju, a in im govori da nema veze ni s čim. U gradu kreće velika pobuna, ljudi kradu, uzimaju i nose... Strašni prizori. Bursa Bajezit govori svom lali da se ne želi ni vraćati u Prijestolnici, a ovaj ga podsjeća da je on Namjesnik Sultanata. Bajezit govori da je puno razmišljao zašto ga je vladar imenovao Namjesnikom, a tek sada je shvatio - zato što bi to mogao spriječiti. Lala mu govori da zaboravi prošlost i da razmišlja o tome da se rat ne završava nego da se strane miješaju. Podsjeća ga da tugovanje traje četrdeset dana, a nakon četrdesetnice se sve nastavlja. Vidimo lijepo uređene odaje palače u Bursi. Bezživotnoj Mahidevran ulazi Fidan i govori da je Četvrti (Kube) Vezir Ibrahim paša došao. Nitko ne zna zašto je došao. Vezir Ibrahim: „Sultanije, prinčev nas je gubitak sve rastužio. Neka mu je laka crna zemlja.“ Mahidevran: „Prešao si ovoliki put radi izražavanja sućuti.“ Ibrahim: „Sultan je rekao i naredio da vas se smjesti u Palaču u Gemlik.“ Mahidevran: „Reci ti to svom sultanu da naređuje što hoće.“ Ibrahim: „Ja samo ispunjavam zapovijedi, sultanijo. Dolazim sutra.“ On izlazi. Mihrunisa: „Ovo nije dobar znak. Što to sve znači?“ Istanbul Sinan i Sokolović obavještavaju Rustema da je izbila pobuna u gradu i da se ne vidi dobar kraj. Predlažu mu da se udalji iz Prijestolnice što Rustem odbija bez previše razmišljanja. Sokolović izlazi. Rustem govori bratu da pazi na Palaču. Dok češljaju Mihrimah, Rustem im govori da je izbila pobuna. Rustem, kao i ostaktak ljudi iz palače skrivaju se u podrumu palače. Rustem tješi i nju i kćer. Potajno i skriveno došla je i Hurrem. Sinan ju obavještava o svemu, ona sama govori da je i sama ušla na stražnji ulaz. Hurrem želi u Palaču, ali joj Sinan savjetuje da tonije baš najbolje. Hurrem je u podrumu, svi se vesele što je došla, osim Rustema koji je zabrinut. Hurrem ih sve smiruje. Hurrem želi izaći iz palače i otići u onu u Uskudaru, dogovaraju se da će izaći kasno noću kada nitko ne bude ni pomišljao da će se takvo što dogoditi. Bursa Mahidevran i Mihrimah samo brinu na sina u malenoj prostoriji punoj žena u crnini. Fidan ih podsjećada će Ibrahim ponovno doći. Mihrunisa govori da ju plaši sve što se događa i boji se za svoga sina, princa Mehmeta. Mahidevran im govori da to ne bi napravio njima pred očima. Mihrunisa govori da nikome ne vjeruje. Fidan im govori da će ih odvesti i na silu, da moraju u Gemlik. Mahidevran pješice izlazi iz zidina palače u Bursi i ulazi kočiju. Mihrunisa se odvaja od sina Mehmeta, Ibrahim joj govori da je prikladnije da on ide u drugim kolima. Ona ga gleda, dok on ulazi u posebnu kočiju. Mali princ Mehmet je u posebnoj kočiji. Mihrunisa strepi da se nešto ne dogodi. Mahidevran govori da je naredila da se Mustafi napravi turbe. Najednom kočija staje. Nitko ne zna zašto se stalo. Najednom se kočija s Mehmetom odvaja, svi saznaju zašto se to dogodilo. Mihrunisa trči za kočijom u kojoj je njezin sin no spotiče se i pada na pod. Svi shvaćaju zašto je on odveden. Mihrunisa pada na pod sa suzama u očima znajući što slijedi. Mali Mehmet se pita zašto svi staju. Ibrahim paša mu govori kako je vladar naredio da od sada ne vidi svoju majku. Vojni kamp Selim dolazi Sulejmanu i govori mu da je Džihangir loše i da ne pije ni ne jede danima te da se tako ne može nastaviti. Sulejman hoda po svom vojnom kampu, svi mu se klanjaju. On ulazi Džihangiru, ali njega nema. Šuma oko vojnog kampa Sulejman praćen vojskom po šumi traži Džihangira. Nitko ne zna gdje je. Nalaze Džihangira. Sulejman mu se približava, ali Džihangir ne želi pričati s njim, Sulejman ga zove u šator, a Džihangir sve uspoređuje s Mustafinim krajem. On ga podsjeća kako ga je preklinjao, ali da je Džihangir to učinio. Sulejman se razljuti. Džihangir mu govori da mu Sulejman više nije otac. Selim svjedoči svemu tomu. Istanbul U Istanbulu bijesne oluje. Hurrem sjedi u svojoj odaji na krevet i plače prisječajući se razgovara s Mustafom u kojem mu je rekla da to ona nikad nije htjela već da je sve igra sudbine. Rekla mu je da ne mogu biti na jednoj strani sve i da žele jer su na različitim stranima i da sreća jednoj strani znači tugu drugoj. Rekla mu je da se ne bi sporili samo pod jednim uvjetom - da je on njezin sin, i da onda ne bi ulazili u krvavu borbu u kojoj su se našli. Sulejmanov šator, vojni kamp Sulejman se u šatoru mora boriti s vlastitom savješću. Pred očima mu se ukazuje mali Mustafa. Epizoda završava. Komentari i opsi: Marko sulejman veličanstveni 124. epizoda - 1. najava SUlejman veličanstveni 124. epizoda - 2. najava sulejman veličanstveni 124. epizoda - fotografije Glumac Mehmet Günsur koji je utjelovio princa Mustafu priča o Mustafinom kraju. Spremili smo za vas novi dokumentarac.
Sveti rat 3. deo | Prijevod: Alen Jurič |