Kada je krajem ljeta 1566. godine umro Sulejman, grad Siget je pao, a njegov najpoznatiji branitelj, Nikola Šubić Zrniski poginuo. Jedini živući nasljednik moćnog sultana bio je princ Selim, koji je preživio u krvavoj borbi za prijestolje koja je trajala još za vrijeme Sulejmanova života.
Nakon što je čak osam godina nadživio svoju zakonsku ženu Hurrem, 5. rujna 1566. godine, u svojoj sedamdeset i drugoj godini, umro je sultan Sulejman I. Zbog svojih je vojnih podviga i preko 10 pohoda na Zapadu dobio nadimak Veličanstveni, a još ga se za vrijeme života spominje kao „Veliki Turčin. Istovremeno je pak zbog brojnih zakonskih reformi na kojima je radio s Ebusuud efendijom, na Istoku zapamćen kao Kanuni (Zakonodavac). Ipak, kako god ga zvali, nedvojbeno je za njega reći kako je , uz sultana Mehmeta Fatiha (Osvajača), jedan od najmoćnijihih osmanskih sultana.
Princ Selim, sin sultanije Hurrem, rodio se 1524. godine u Istanbulu, u vrijeme kada je u punom jeku bila neuspješna osmanska opsada Klisa. Nakon Sulejmana koji je, kao najdugovječnij osmanski vladar, vladao čak 46 godina, sultan Selim na Prijestolju se zadržao nepunih osam godina. Kao ne previše uspješan vladar, zapamćen je kao Selim Mest (Pijanica), a na prijestolje je stupio u 42 godini. Godina 1566., odnosno ona kada je stupio na vlast, smatra se početkom razodbolja koje se naziva „Opadanje moći Osmanskog Carstva). Selim je bio prvi osmanski sultan koji je vodio život u Palači, ne posvećujući pažnju državničkim odnosima. Njegova privatna zadovoljstva poput lova, muzike i poezije obilježila su njegov život, a umire 1574. godine od posljedica ovisnosti od alkohola. Istovremeno sve konce pokušava držati Veiki Vezir Mehmet Paša Sokolović koji je bio opunomoćen držati i voditi sve poslove. Ipak, godina 1571. bila je kobna za osmansku flotu koja je u Lepantskom zalijevu bila u potpunosti uništena od strane saveza Venecije, Španjolske i pape. Istovremeno je u Edirnu (Hadrianopolisu) sagrađena džamija Selimija, kojom je nadmašena Aja Sofija - kupola Selimije, navodno, nekoliko je pedalja veća nego li je to slučaj kod Aja Sofije. Sultan Selim se i više nego njegov otac držao jedne žene tako da je s Nurbanu imao preko desetero djece.
Nakon njegove smrti, prijestolje nasljeđuje sultan Murat III. Kao dvadesetosmogodišnjak stupa na prijestolje 1574. godine, a prve godine njegove vlasti obilježio je Veliki Vezir Mehmet paša koji je nastavio vladati. Iako je Carstvo nastavilo opadati i u njegovo vrijeme, vanjske sile to nisu primijećivale budući da su se Osmanlije i dalje oslanjale na „staru slavu“. Sultan Murat je, po uzoru na oca, puno vremena provodio u haremu, a o tomu najbolje govori činjenica kako je imao preko 25 djece. Imao je četiri žene, a najpoznatija od njih je sultanija Safiye (rođena Baffo). Godine njegove vladavine obilježene su čestim borbama za prevlast u haremu. Naime, njegova majka, sultanija Nurbanu i njegova žena Safiye nisu imale najbolje odnose.
Sultanija Nurbanu, nakon sultanije Hurrem, druga je predstavnica ženskog sultanata. Uzrok njezine smrti nije poznat, ali se vjeruje kako je u tome imala prste sama, već davno pokojna, sultanija Hurrem koja je kćeri, sultaniji Mihrimah, naredila njezino ubojstvo. Zbog ne najboljih odnosa za vrijeme vladavine sultana Selima, kada je Mihrimah bila Valide, zajedno sa Selimovom ženom Nurbanu, Mihrimah se udružila sa sultanijom Safiye i naredila Nurbanino ubjstvo. Ona je, najvjerojatnije udavljena u kadi, u kojoj se voljela kupati, početkom prosinca 1583. godine.
Sultanija Safije (1550. - 1619. ) doživjela je biti omiljena žena sultna Murata III., majka sultana Mehmeta III., baka sultanâ Ahmeta I. i Mustafe I. i prabaka sultanu Osmanu II., sve to treća predstavnica ženskog sultanata. Budući da joj se Mehmet paša Sokolović, u čijim je rukama bila vlast, nije sviđao, vjeruje se kako je pokrenula zavjeru te sudjelovala u njegovom ubojstvu. Mehmet paša Sokolović izboden je 11. 11. 1579. godine nožem od stran mentalno poremećenog derviša. Nakon što je 1595. godine od posljedica epileptičkog napada umro njen muž, sultan Murat III., ona nastavlja vladati kao Valide sultanija tijekom osmogodišnje vlasti njezinog sina Mehmeta III.
Mehmet III. na prijestolje stuplja s 29 godina, a njegovu kratku vlast obilježila je okrutnost i nezainteresiranost za sudbinu Carstva. Ipak, tijekom vladavine održavao je mirne odnose prema europsim državama. Imao je tri žene, sedmoricu sinova i dvije kćeri (a prema nekim izvorima, čak i deset, ali im imena nisu zapamćena). Prijestolje je nakon njega naslijedio Ahmet I., njegov sin sa sultanijom Handan, a kasnije i maloumni Mustafa II., navodni sin sultanije Fuldane.
Sultan Mehmet III. imao je, između ostaloga i sina Jahju. Njegova majka bila pripadnica stare bizantske dinastije Komnen iz koje je na bizantskom prijestolju bilo 6 careva. Kada je njegov otac, sultan Memet stupio na Prijestolje, on je slijedio osmansku tradiciju o pogubljenju sve braće odnosno potencijalnih prijestolonasljednika. Budući da je bio tek treće dijete, Jahjina majka se bojala kako će isto učiniti i Jahji te ga je poslala prvo u Grčku, a potom u današnju Bugarsku gdje je trebao biti zaređen za svećenika. Međutim, njegova starija dva brata su u međuvremenu umrla, a na prijestolje je stupio njegov mlađi brat, Ahmet (četvrti po redu). Osjećajući se prevarenim i izigranim, htio je napasti grad, ali je u međuvremenu često išao u Europu tražeći pomoć i podršku (posjetio je Firencu, Madrid, Rim, Krakov, Prag i mnoge druge gradove), a družio se i sa srpskim pravoslavnim svećenicima, a između ostalog i sa Skenderbegom, sinom Jovana Kastriota i Vojislave rođene Branković.
Cijelo to vrijeme vlast u haremu imala je Safiye sultanija, koja je, u želji da nakon smrti Mehmeta III., na prijestolje stupi Ahmet, a ne Mahmut, budući da s njegovom majkom nije bila u dobrim odnosima, skovala zavjeru u kojoj se htjela riješiti nevjeste i unuka te je tako sultan Mehmet III., po majčinom nagovoru, zadavio sina Mahmuta, a ženu prognao u staru palaču. Kada je sultanu, vraćajući se u Palaču jedan dan, na putu rečeno: „Za 56 dana će te snaći takva nesreća, koje se nećeš moći spasiti“, sultan Mehmet se jako uznemirio i ništa nije jeo i pio danima te je umro.
Na prijestolje je nakon njega, kao 14. osmanski sultan, stupio trinaestogodišnji sultan Ahmet I., sin sultana Mehmeta i majke mu Handan. Njegova majka bila je moćna žena, ali ne kao njezina svekrva Safiye ili nevjesta Kosem. Umrla je nakon dvije godine vladavine svoga sina, iste godine kada je buduća sultanija Kosem, žena sultana Ahemta, došla u palaču. Sultan Ahmet bio je vrlo religiozan i pobožan te je dao graditi raskošnu džamiju Ahmediju (Plavu džamiju). Sklopio je mir s Perzijancma te moldavskim Kozacima te u redio zakonske propise. Imao je preko dvadedesetero djece, dvojicu sinova je ubio sultan Murat IV. (praktički, ubio je braću kada je stupio na Prijestolje, iako je Ahmet ukinuo bratoubilački zakon), a jedan je ubijen od strane Osmana II. (također ubija brata kada stupa na Prijestolje). Sultanova najmlađa kći, sultanija Abide, rodila se nakon smrti svoga oca.
Sultan Ahmet imao je tri žene, a najpoznatija je bila Mahpeyker Kosem sultanija, koja je bila majka Murata IV. i Ibrahima I. Nakn što je 1617 godine sultan Ahmet umro, Prijestolje je naslijedo njegov brat Mustafa I. Kasnije je narodu zasmetalo što je sultanov brat završio na Prijestolju, stoga na Prijestolje postavaljaju Osmana II., sina sultanije Mahifiruz Hatidže, vjerojatno Srpkinje. Sultan Osman vodio je rat Poljacima, a isti je opisan i u epu „Osman“ ispjevan omosmeračkim katrenima od 20 pjevanja, hrvatskog književnika Ivana (Džive) Gundulića. Njegov najveći problem bio je nedostatak političkog iskustva inastojanje da se previše problema riješi istovremeno. Nakon što su se janjičari, koji ga, kao ni narod, zbog škrtosti, gramziovsti i surovosti nisu voljeli, pobunili u džamiji Sulejmaniji, sultan Osman je zadavljen tetivom luka, a iza njega ostao je princ Omer i sultanija Zejnep. Nakon njegove smrti, 20. svibnja 1622. godine, maloumni Mustafa I. se iz izolacije i progona pobjedonosno vraća na vlast. Ipak, 1623. godina Mustafu svrgavaju u državnom udaru tako da on ostatak žviota provodi u prinčevskm kavezu, a na vlast dolazi Murat IV. U međuvremenu je umrla Safiye sultanija, 1619. godine.
Murat IV. bio je najkrvoločniji osmanski vladar. Dao je zatvoriti sve kuće u kojima se pila kava, alkohol, duhan i opijuimi, a sam je pio vino. Vjeruje se kako je 1631. u Istanbulu izbio velik požar, a prema istrazi, za njega su bili krivi pijani janjičari. Također, u raznim kafanama su se kovale zavjere protiv sultanâ tako Murat ništa nije htio prepustiti slučaju. Svojevoljno je pogubjivao paše, a često je uživao gledajući kako ih muče. Brutalni sultan je svakodnevno pogubljivao 10 nedužnih civila. Ipak, provodio je mirnu vanjsku politiku i održavao mirne odnose s europskim silama. Vodio je dva velika vojna pohoda - na Perziju i Mezopotamiju, a oba su, začudo, bila uspješna. Kada je prirodnom smrću umro 1640. godine, cijelom Carstvu pao je velik teret. Strahujući od mogućih nemira i htijući osigurati nasljedstvo svojoj djeci pogubljuje jednog svog brata, ali drugog, Ibrahima I. ostavlja na životu smatrajući ga sposobnim za nasljeđivanje. U dvadeset i osmoj godini, na samrtnoj postelji on mijenja svoje mišljenje i naređuje Ibrahimovo pogubljenje, ali tu posljednju naredbun jegovi ljudi odbili su izvršiti tako da ga je ipak naslijedio nesposobni brat.
Njegova žena bila je sultanija Ajše Haseki koja je s njima imala desetero djece, međutim, svi su umrli vrlo mladi tako da ona nije ostala previše zapamćena.
Ibrahim je bio najmlađi sin sultana Ahmeta i sultanije Kosem (a ne Hatice, kako mnogi misle). Odrastao je u Palači, u vječitom strahu da će ga braća pogubiti. Njegova majka je za njega pronalazila žene, a kada se pročula kako je jedna konkubina imala odnos sa slugom, sultan je naredio da se udavi 20 haremskih žena. Sultan je bio svrgnut iz smaknut zbog uzimanja mita i lošeg vladanja, na Prijestolje je došao Mehmet IV. Zanimljivo je kako su njegova sva tri sina (imao je osmero djece i sedam žena) jednom bila na Prijestolju.
Sin sultanije Turhan Hatidže, Mehmet IV. naslijedio je Prijestolje. Budući da je Prijesotlje naslijedio kao sedmogodišnjak, postojali su razni problemi u prvim godinama njegove vlasti, a kasnije je, 1683. godine, bio posljednji osmanski sulta koji je opsjedao Beč. Austrija je u narednim godinama osvojila dio teritorija u Ugarskoj. On je svrgnut nakon pobune njegovih trupa u studenomu 1687.
Prve godine njegove vlasti obilježila je njegova baka, sultanija Kosem, koja je u zavjeri ubijena od strane njegove majke, Turhan Hatidže, koja nije mogla podnijeti što je Kosem vladala prvo za sinove, a kasnije i za unuka.
Umjesto tadašnjeg sultana, na vlast je došao njegov sin Sulejman II., onda njegov brat Ahmet II., onda Mehmetov sin Mustafa II., pa Mustafin sin s prvom ženom, Mahmut I., pa Mustafin sin s drugom ženom, Osman treći, pa onda opet drugi sin Mehmeta IV., Ahmet III, pa njegova dvojica sinova od dvije žene…
Pripremio: Marko
Nakon što je čak osam godina nadživio svoju zakonsku ženu Hurrem, 5. rujna 1566. godine, u svojoj sedamdeset i drugoj godini, umro je sultan Sulejman I. Zbog svojih je vojnih podviga i preko 10 pohoda na Zapadu dobio nadimak Veličanstveni, a još ga se za vrijeme života spominje kao „Veliki Turčin. Istovremeno je pak zbog brojnih zakonskih reformi na kojima je radio s Ebusuud efendijom, na Istoku zapamćen kao Kanuni (Zakonodavac). Ipak, kako god ga zvali, nedvojbeno je za njega reći kako je , uz sultana Mehmeta Fatiha (Osvajača), jedan od najmoćnijihih osmanskih sultana.
Princ Selim, sin sultanije Hurrem, rodio se 1524. godine u Istanbulu, u vrijeme kada je u punom jeku bila neuspješna osmanska opsada Klisa. Nakon Sulejmana koji je, kao najdugovječnij osmanski vladar, vladao čak 46 godina, sultan Selim na Prijestolju se zadržao nepunih osam godina. Kao ne previše uspješan vladar, zapamćen je kao Selim Mest (Pijanica), a na prijestolje je stupio u 42 godini. Godina 1566., odnosno ona kada je stupio na vlast, smatra se početkom razodbolja koje se naziva „Opadanje moći Osmanskog Carstva). Selim je bio prvi osmanski sultan koji je vodio život u Palači, ne posvećujući pažnju državničkim odnosima. Njegova privatna zadovoljstva poput lova, muzike i poezije obilježila su njegov život, a umire 1574. godine od posljedica ovisnosti od alkohola. Istovremeno sve konce pokušava držati Veiki Vezir Mehmet Paša Sokolović koji je bio opunomoćen držati i voditi sve poslove. Ipak, godina 1571. bila je kobna za osmansku flotu koja je u Lepantskom zalijevu bila u potpunosti uništena od strane saveza Venecije, Španjolske i pape. Istovremeno je u Edirnu (Hadrianopolisu) sagrađena džamija Selimija, kojom je nadmašena Aja Sofija - kupola Selimije, navodno, nekoliko je pedalja veća nego li je to slučaj kod Aja Sofije. Sultan Selim se i više nego njegov otac držao jedne žene tako da je s Nurbanu imao preko desetero djece.
Nakon njegove smrti, prijestolje nasljeđuje sultan Murat III. Kao dvadesetosmogodišnjak stupa na prijestolje 1574. godine, a prve godine njegove vlasti obilježio je Veliki Vezir Mehmet paša koji je nastavio vladati. Iako je Carstvo nastavilo opadati i u njegovo vrijeme, vanjske sile to nisu primijećivale budući da su se Osmanlije i dalje oslanjale na „staru slavu“. Sultan Murat je, po uzoru na oca, puno vremena provodio u haremu, a o tomu najbolje govori činjenica kako je imao preko 25 djece. Imao je četiri žene, a najpoznatija od njih je sultanija Safiye (rođena Baffo). Godine njegove vladavine obilježene su čestim borbama za prevlast u haremu. Naime, njegova majka, sultanija Nurbanu i njegova žena Safiye nisu imale najbolje odnose.
Sultanija Nurbanu, nakon sultanije Hurrem, druga je predstavnica ženskog sultanata. Uzrok njezine smrti nije poznat, ali se vjeruje kako je u tome imala prste sama, već davno pokojna, sultanija Hurrem koja je kćeri, sultaniji Mihrimah, naredila njezino ubojstvo. Zbog ne najboljih odnosa za vrijeme vladavine sultana Selima, kada je Mihrimah bila Valide, zajedno sa Selimovom ženom Nurbanu, Mihrimah se udružila sa sultanijom Safiye i naredila Nurbanino ubjstvo. Ona je, najvjerojatnije udavljena u kadi, u kojoj se voljela kupati, početkom prosinca 1583. godine.
Sultanija Safije (1550. - 1619. ) doživjela je biti omiljena žena sultna Murata III., majka sultana Mehmeta III., baka sultanâ Ahmeta I. i Mustafe I. i prabaka sultanu Osmanu II., sve to treća predstavnica ženskog sultanata. Budući da joj se Mehmet paša Sokolović, u čijim je rukama bila vlast, nije sviđao, vjeruje se kako je pokrenula zavjeru te sudjelovala u njegovom ubojstvu. Mehmet paša Sokolović izboden je 11. 11. 1579. godine nožem od stran mentalno poremećenog derviša. Nakon što je 1595. godine od posljedica epileptičkog napada umro njen muž, sultan Murat III., ona nastavlja vladati kao Valide sultanija tijekom osmogodišnje vlasti njezinog sina Mehmeta III.
Mehmet III. na prijestolje stuplja s 29 godina, a njegovu kratku vlast obilježila je okrutnost i nezainteresiranost za sudbinu Carstva. Ipak, tijekom vladavine održavao je mirne odnose prema europsim državama. Imao je tri žene, sedmoricu sinova i dvije kćeri (a prema nekim izvorima, čak i deset, ali im imena nisu zapamćena). Prijestolje je nakon njega naslijedio Ahmet I., njegov sin sa sultanijom Handan, a kasnije i maloumni Mustafa II., navodni sin sultanije Fuldane.
Sultan Mehmet III. imao je, između ostaloga i sina Jahju. Njegova majka bila pripadnica stare bizantske dinastije Komnen iz koje je na bizantskom prijestolju bilo 6 careva. Kada je njegov otac, sultan Memet stupio na Prijestolje, on je slijedio osmansku tradiciju o pogubljenju sve braće odnosno potencijalnih prijestolonasljednika. Budući da je bio tek treće dijete, Jahjina majka se bojala kako će isto učiniti i Jahji te ga je poslala prvo u Grčku, a potom u današnju Bugarsku gdje je trebao biti zaređen za svećenika. Međutim, njegova starija dva brata su u međuvremenu umrla, a na prijestolje je stupio njegov mlađi brat, Ahmet (četvrti po redu). Osjećajući se prevarenim i izigranim, htio je napasti grad, ali je u međuvremenu često išao u Europu tražeći pomoć i podršku (posjetio je Firencu, Madrid, Rim, Krakov, Prag i mnoge druge gradove), a družio se i sa srpskim pravoslavnim svećenicima, a između ostalog i sa Skenderbegom, sinom Jovana Kastriota i Vojislave rođene Branković.
Cijelo to vrijeme vlast u haremu imala je Safiye sultanija, koja je, u želji da nakon smrti Mehmeta III., na prijestolje stupi Ahmet, a ne Mahmut, budući da s njegovom majkom nije bila u dobrim odnosima, skovala zavjeru u kojoj se htjela riješiti nevjeste i unuka te je tako sultan Mehmet III., po majčinom nagovoru, zadavio sina Mahmuta, a ženu prognao u staru palaču. Kada je sultanu, vraćajući se u Palaču jedan dan, na putu rečeno: „Za 56 dana će te snaći takva nesreća, koje se nećeš moći spasiti“, sultan Mehmet se jako uznemirio i ništa nije jeo i pio danima te je umro.
Na prijestolje je nakon njega, kao 14. osmanski sultan, stupio trinaestogodišnji sultan Ahmet I., sin sultana Mehmeta i majke mu Handan. Njegova majka bila je moćna žena, ali ne kao njezina svekrva Safiye ili nevjesta Kosem. Umrla je nakon dvije godine vladavine svoga sina, iste godine kada je buduća sultanija Kosem, žena sultana Ahemta, došla u palaču. Sultan Ahmet bio je vrlo religiozan i pobožan te je dao graditi raskošnu džamiju Ahmediju (Plavu džamiju). Sklopio je mir s Perzijancma te moldavskim Kozacima te u redio zakonske propise. Imao je preko dvadedesetero djece, dvojicu sinova je ubio sultan Murat IV. (praktički, ubio je braću kada je stupio na Prijestolje, iako je Ahmet ukinuo bratoubilački zakon), a jedan je ubijen od strane Osmana II. (također ubija brata kada stupa na Prijestolje). Sultanova najmlađa kći, sultanija Abide, rodila se nakon smrti svoga oca.
Sultan Ahmet imao je tri žene, a najpoznatija je bila Mahpeyker Kosem sultanija, koja je bila majka Murata IV. i Ibrahima I. Nakn što je 1617 godine sultan Ahmet umro, Prijestolje je naslijedo njegov brat Mustafa I. Kasnije je narodu zasmetalo što je sultanov brat završio na Prijestolju, stoga na Prijestolje postavaljaju Osmana II., sina sultanije Mahifiruz Hatidže, vjerojatno Srpkinje. Sultan Osman vodio je rat Poljacima, a isti je opisan i u epu „Osman“ ispjevan omosmeračkim katrenima od 20 pjevanja, hrvatskog književnika Ivana (Džive) Gundulića. Njegov najveći problem bio je nedostatak političkog iskustva inastojanje da se previše problema riješi istovremeno. Nakon što su se janjičari, koji ga, kao ni narod, zbog škrtosti, gramziovsti i surovosti nisu voljeli, pobunili u džamiji Sulejmaniji, sultan Osman je zadavljen tetivom luka, a iza njega ostao je princ Omer i sultanija Zejnep. Nakon njegove smrti, 20. svibnja 1622. godine, maloumni Mustafa I. se iz izolacije i progona pobjedonosno vraća na vlast. Ipak, 1623. godina Mustafu svrgavaju u državnom udaru tako da on ostatak žviota provodi u prinčevskm kavezu, a na vlast dolazi Murat IV. U međuvremenu je umrla Safiye sultanija, 1619. godine.
Murat IV. bio je najkrvoločniji osmanski vladar. Dao je zatvoriti sve kuće u kojima se pila kava, alkohol, duhan i opijuimi, a sam je pio vino. Vjeruje se kako je 1631. u Istanbulu izbio velik požar, a prema istrazi, za njega su bili krivi pijani janjičari. Također, u raznim kafanama su se kovale zavjere protiv sultanâ tako Murat ništa nije htio prepustiti slučaju. Svojevoljno je pogubjivao paše, a često je uživao gledajući kako ih muče. Brutalni sultan je svakodnevno pogubljivao 10 nedužnih civila. Ipak, provodio je mirnu vanjsku politiku i održavao mirne odnose s europskim silama. Vodio je dva velika vojna pohoda - na Perziju i Mezopotamiju, a oba su, začudo, bila uspješna. Kada je prirodnom smrću umro 1640. godine, cijelom Carstvu pao je velik teret. Strahujući od mogućih nemira i htijući osigurati nasljedstvo svojoj djeci pogubljuje jednog svog brata, ali drugog, Ibrahima I. ostavlja na životu smatrajući ga sposobnim za nasljeđivanje. U dvadeset i osmoj godini, na samrtnoj postelji on mijenja svoje mišljenje i naređuje Ibrahimovo pogubljenje, ali tu posljednju naredbun jegovi ljudi odbili su izvršiti tako da ga je ipak naslijedio nesposobni brat.
Njegova žena bila je sultanija Ajše Haseki koja je s njima imala desetero djece, međutim, svi su umrli vrlo mladi tako da ona nije ostala previše zapamćena.
Ibrahim je bio najmlađi sin sultana Ahmeta i sultanije Kosem (a ne Hatice, kako mnogi misle). Odrastao je u Palači, u vječitom strahu da će ga braća pogubiti. Njegova majka je za njega pronalazila žene, a kada se pročula kako je jedna konkubina imala odnos sa slugom, sultan je naredio da se udavi 20 haremskih žena. Sultan je bio svrgnut iz smaknut zbog uzimanja mita i lošeg vladanja, na Prijestolje je došao Mehmet IV. Zanimljivo je kako su njegova sva tri sina (imao je osmero djece i sedam žena) jednom bila na Prijestolju.
Sin sultanije Turhan Hatidže, Mehmet IV. naslijedio je Prijestolje. Budući da je Prijesotlje naslijedio kao sedmogodišnjak, postojali su razni problemi u prvim godinama njegove vlasti, a kasnije je, 1683. godine, bio posljednji osmanski sulta koji je opsjedao Beč. Austrija je u narednim godinama osvojila dio teritorija u Ugarskoj. On je svrgnut nakon pobune njegovih trupa u studenomu 1687.
Prve godine njegove vlasti obilježila je njegova baka, sultanija Kosem, koja je u zavjeri ubijena od strane njegove majke, Turhan Hatidže, koja nije mogla podnijeti što je Kosem vladala prvo za sinove, a kasnije i za unuka.
Umjesto tadašnjeg sultana, na vlast je došao njegov sin Sulejman II., onda njegov brat Ahmet II., onda Mehmetov sin Mustafa II., pa Mustafin sin s prvom ženom, Mahmut I., pa Mustafin sin s drugom ženom, Osman treći, pa onda opet drugi sin Mehmeta IV., Ahmet III, pa njegova dvojica sinova od dvije žene…
Pripremio: Marko